„Atletika je bila moj sport. U njoj sam kao natjecatelj doživjela sve ljepote prijateljstva, borbe „jedan za sve, svi za jednoga“, naučila se radovati uspjehu, iskreno čestitati boljem od sebe, izdržati ikad je snaga već na izmaku. Poruke koje sam naučila od trenera u klubu: Ne moraš pod svaku cijenu pobijediti, ali moraš proći kroz cilj, makar četveronoške!“ ostala je duboko u meni. Zato ja jesam još uvijek sportaš, jer su pouke stečene u obitelji, školi i u klubu postale i ostale moje životne navike, dio moje osobnosti. Sport mi je pomogao svladati svakodnevne zadaće i zapreke, jednostavno rečeno, sport mi je olakšao i uljepšao život!“

Ovo su rečenice po kojima ću pamtiti Milku Babović, a ujedno je i najbolje opisuju. I za njezina života bila mi je čast da te njene rečenice stoje kao posveta na knjigama za djecu Mali sportaši čiji sam autor. Kasnije smo skupa napisali novi serijal slikovnica o prvim sportskim koracima olimpijskih zvijezda, a Milka je te priče prilagodila djeci vadeći podatke iz svoje bogate arhive sportskih rezultata, a ta je arhiva u kojoj smo tražili priče zauzimala cijeli njezin stan. S Milkom sam se družio u njezinim osamdesetim gdje smo obilazeći škole, kako smo zajedno govorili, popularizirali tjelesnu aktivnost kod djece, kroz dimenziju sporta. Bile su to sportske priredbe, prezentacije raznih sportova, predstave s glumcima o sportu, slikovnice o sportu, sve o sportu. U svemu je aktivno i s velikim, ali velikim veseljem sudjelovala i Milka. Glumila, recitirala, plesala, savjetovala, pričala priče, vježbala, putovala je i u poznim godinama i obišli smo skupa pedesetak osnovnih škola u Hrvatskoj… makar je bila u osamdesetim, makar smo cijeli dan znali biti na putu gostujući po školama, to se nije moglo osjetiti, bila je u svom elementu. U neke škole su nas jedva primili, jer su smatrali da im ovakvi sadržaji nisu potrebni ili da već imaju slične. Nekako sam uvijek uspio nagovoriti ravnatelje da nas ipak prime: „Znate, ne traje to dugo samo 45 min, imamo i glumce, škola će dobiti na poklon knjige o sportu, a s nama je i doajenka hrvatskog sportskog novinarstva gospođa Milka Babović…“ Bio je to pravi putujući  cirkus: mali sportaši, veliki sportaši Dubravko Šimenc, Željko Mavrović, Ana Konjuh, Mario Možnik, Josip Pavić, Tomislav Kralj, Martina Zubčić, Tena Šikić, Nika Fleiss, Enrico Marotti, poznati glumac Damir Poljičak, nagrađivani fotograf Walter Sirotić, nama svima najveća zvijezda Milka, i ja.

Dolaskom u školu, mi ostali nosili bi razglas i rekvizite, pripremali pozornicu, hol, sportsku dvoranu ili slično za nastup, dok je Milka u maniru najstrože školske inspekcije pregledavala školu. Temeljito i s posebnom je pažnjom gledala je li obrisana prašina, odmjeravala bi prikladnost u načinu odijevanja učitelja i učiteljica, način razgovora i pitanja učenika, osluškivala jasnoću izgovora riječi i učenika i učitelja, osmotrila kvalitetu učeničkih radova ovješenih po školskim hodnicima, a ne bi joj nikada promaknula opća urednost ni higijena. Kod uočenog nedostatka malo bi duže zastala, i sve koji su bili u neposrednoj blizini, jednog po jednog, šutke bi značajno pogledala u oči. Potom bi mirno okrenula glavu i s jednakom pažnjom nastavila nadzor. Na kraju bi svaki ravnatelj dobio njezinu stručnu kritiku i preporuku da na uočene propuste obrati pažnju, pa kad mi sljedeći put ponovo navratimo, da se to ispravi. Ravnatelj bi se crvenio, ja bih pokušao spasiti situaciju i  sve okrenuti na šalu, ali njezin je pogled jasno govorio o tvrdoj ocjeni utvrđenog ‘inspekcijskog nadzora’.

Katkad kritike nisu bile tako preoštre, ili bi uspjelo moje prebacivanje na šalu, i pozvali bi nas u školsku kuhinju na zajednički ručak s učenicima. U tom ambijentu naprosto je uživala, hvalila je učiteljice kako su im učenici pažljivi, pa kuharice kako zdravo i ukusno kuhaju za učenike te redom sve ostalo osoblje. Čak je i ravnatelja manje mrko gledala. Nekad bi se ručak odužio i ovi iz škole jedva bi nas se riješili. Učitelje i obrazovanje jako je cijenila, smatrala je da je škola temelj svakog društva i njegovog razvoja.

Kroz naše sportsko-pedagoške projekte nagovorio sam je da napiše slikovnice za djecu o poznatim sportašima. To joj se dopalo, pa je svoj novinarski stil i pedagoški pristup prilagodila pisanju priča za djecu u serijalu Olimpijske priče. I tako su nastale slikovnice Spretni Leon, o slovenskom gimnastičaru Leonu Štukelju, Gospođica Hoppla, o norveškoj klizačici Sonji Henie, Igre s vjetrom, o danskom jedriličaru Paulu Elvstromu. Posebno joj je bila draga slikovnica Makata Taka Hela, što bi prevedeno s jezika Lakota Indijanaca značilo „Onaj koji trči s konjima“. Priča je to o legendarnom atletičaru Billy Millsu koji je kao dječak u rezervatu Lakota Indijanaca trenirao trčeći s konjima i kasnije za američku reprezentaciju osvojilo olimpijsko zlato.

Milkine su slikovnice dobile potporu Međunarodnog olimpijskoga odbora i Hrvatskog olimpijskog odbora, a nalaze se u mnogim školskim knjižnicama budeći maštu djeci, motivirajući ih da se i sama počnu baviti sportom.

I na kraju mogu reći da od djetinjstva pamtim crno bijele televizore, i od tada znam i za Milku Babović, veličinu sportskog novinarstva ovih prostora. Pamtim njezinu kapicu na glavi, naočale  tamnih okvira, glas koji traži da slušaš, jasno izgovorene rečenice, brojne crnobijele slike koje nakon njenih komentara dobiju boju. Imao sam čast surađivati s njom u njezinim osamdesetim, popularizirati s njom važnost tjelesne aktivnosti među osnovnoškolcima kroz dimenziju sporta, sve u svrhu zdravlja. Hvala, Milka.

Vitomir Spasović