Možete li zamisliti svijet bez priča za laku noć? Kako bi se ponašali ljudi da u djetinjstvu nisu slušali priče baka, djedova, mama, tata? Kako bi izgledali snovi da djeca baš sa završetkom priče lagano ne sklope oči i uljuškana u svom krevetiću mirno zaspu?

Dobra je priča, doda li joj se nježna ruka koja prelazi preko dječje glavice prateći mirno njezin ritam, nepogrešiva metoda uspavljivanja malih slušača. A može govoriti o svemu, o vječitom dječaku Petru Panu, o dobroj djevojčici Crvenkapici, njezinoj baki i opasnom vuku, o mami kozi i nestašnih sedam kozlića, o tri praščića, o prelijepoj Snjeguljici i patuljcima, o mačku u čizmama, o drvenom lutku Pinokiju, o malom Bambiju…

U tim pričama dobro uvijek pobjeđuje, sreća prevladava. Čak i vuk ili vještica u njima nisu baš tako opasni i zločesti. Odrasli se rado vraćaju u priče za laku noć svojega djetinjstva. Ne prizivaju tako u sjećanje samo likove iz priča nego i glas pripovjedača, sliku prigušena svjetla male lampe, miris svježe posteljine, osjećaj lakoće polagana uranjanja u svijet snova…

Koristeći djeci prihvatljiv medij slikovnica i pričanje priča o poznatim sportašima kroz serijal "Olimpijske priče", osnovni je cilj razvijanje interesa učenika mlađe školske dobi za bavljenje sportom, ujedno promičući temeljne ljudske i društvene vrednote: dobrotu, nenasilje, toleranciju, upornost, marljivost, prijateljstvo bez obzira na vjeru, rasu ili spol – u duhu olimpizma.

Svjesni toga koliko su priče s kojima su tonuli u san utjecale na njih, žele nastaviti čaroliju, pa ih prenose na svoju djecu i unuke. Odrasli znaju da priče za laku noć ne oblikuju samo lijepe snove nego i ono što nazivamo prošlošću koja nas oblikuje.